Tibetanski Mastif je hrabar, zahvalan i drag, to je pas koji ne poznaje granice. Onaj koji ga primi u svoju obitelj vrlo brzo će se uvjeriti da je s obzirom na svoje podrijetlo ovčara izuzetno prilagodljiv i privržen te zahtijeva dosljednost u odgoju.

Posjeduje robustnu građu tijela i aristokratsku pojavu. Tijelo mu je snažno i ravno te pod dobrim kutom. Kostur, te duboki prsni koš odaju izuzetno snažnu pasminu. Pokreti su mu snažni, ali istodobno lagani.

Glava je velika i široka, podsjeća na fino zatupljen klin. Ima izrazito izražene oči, srednje veličine. Boja očiju je smeđa i prihvatljiva u svim njenim nijansama. Jedno oko je od drugog udaljeno, ovalnog su oblika, malo koso urezane. Zubi su mu snažni, ugriz poput škara. Uši su mu srcolikog izgleda i visoko postavljene.

Vrat mu je snažan, mišićav s podbradkom, oko zakrivljenog vrata nalazi se duga dlaka koja oblikuje grivu. Za vrijeme zimskih kožu mu prekrivaju guste, sitne dlačice koje se dolaskom ljetnih mjeseci prorijede. Rep mu se svija iznad leđa i prekriven je gustom dlakom.

Noge su mu mišićave i ravne, s ovalnim, velikim šapama, a između prstiju nalaze se dlake. Boje Tibetanskog Mastifa mogu biti od jarko crne, preplanulo crne, s različitim nijansama zlatne, te sivi i preplanulo sivi. Dozvoljena je i bijela fleka na prsima i šapama.

Prihvatljiva visina kod mužjaka iznosi 65 cm a, kod ženki minimalno 61 cm. Težina mužjaka iznosi 50-80 kg, dok su ženke nešto lakše.

U prosijeku žive 10-12 godina.

Podaci koji govore o porijeklu Tibetanskih Mastifa, kroz povijest su izblijedjeli. Ipak su na osnovu arheoloških podataka utvrdili da se radi o jednoj od najstarijih pasmina. Pradomovina tih pasa je planinsko područje Himalaja, povijest tibetanskog i nepalskog naroda već više od 2000 godina spominje ih kao pratitelja nomadskih naroda, koji se zahvaljujući svojoj masivnoj građi uspio oduprijeti i najnepovoljnijim klimatskim uvjetima. Pored puno legenda koje opisuju ovu pasminu značajna je i ona koja govori da je upravo ova pasmina zajednički predak planinskog ovčara i ovčara. Njihov zadatak bio je prvenstveno čuvanje nomadskih tabora i jata. U drugim stručnim spisima čitamo o njima kao o odvažnim braniteljima gradova i samostana.

Kada govorimo o postanku vrste moramo se vratiti u 13 stoljeće u daleku Aziju. Spominje se i u spisima Marca Pola kao pas „veličine magarca“ kojeg je Marco Polo uočio u Mongoliji a, spoznaja o tim psima se polako od tada počinje širiti i po Europi. 1900 godine se već i Engleska počela smatrati domovina ovih pasa.